Autor: Tamara Vidanović

ZDRAV ŽIVOT, DOBRA TRUDNOĆA, PAMETNA BEBA

Tamara Vidanović, promoter ishrana budućnosti
Novi Sad, Republika Srbija
Email: k.tamara.87@gmail.com

ZDRAV ŽIVOT, DOBRA TRUDNOĆA, PAMETNA BEBA

Sažetak: Jedan od ciljeva većine žena u životu je da postanu majke. Nažalost, u današnje vreme se sve česće dešava da parovi kako stariji, tako i mlađi ne mogu da se ostvare u ulozi roditelja. Nekada ranije, žene nisu ni znale da su trudne, pa se samo odjednom porode. Rode zdravu decu, a da pritom nisu vodile računa ni šta jedu, ni koji fizički posao su obavljale. A danas… Danas trudnice rade sve i svašta kako bi trudnoću dovele do kraja. Idu na redovne, česte preglede, rade analize svega i svačega i naravno piju sve potrebne vitamine i ostale lekove koji se pripisuju trudnicama, radi što boljeg održavanja trudnoće, ali i pre svega, da bi im dete bilo zdravo i pametno. A ja mislim da je većina toga što se radi pogrešna… Ključne reči: Trudnoća, ishrana.

“Postoje dve vrste trudnica. One koje žele da znaju sve i one koje ne žele da znaju ništa”. To je pisalo na početku jedne od knjiga koju su mi rođaci doneli kada sam ostala trudna. Čim sam to pročitala, znala sam da sam ja ta druga vrsta. Nije da me nije ništa interesovalo, nego samo nisam bila od onih koji imaju 100 pitanja i potpitanja. Imala sam 28 godina i bio je početak maja kada sam ostala u drugom stanju. Ni jednog momenta u životu se nisam opterećivala kad ću postati majka, pa je tako i trudnoća došla spontano, onda kada sam o tome najmanje razmišljala, jer sam se tada pripremala za venčanje. Nisam od onih ljudi koji za svaku sitnicu trče kod lekara i uvek kod kuće imaju kutiju punu lekova, pa tako nisam ni žurila sa pregledima. Mada, čula sam dosta priča o tome kako žene odmah idu na preglede čim urade test, dok je trudnoća još mala, pa se desi da dođe do pobačaja neko vreme posle pregleda. Možda je i to bio jedan od razloga što nisam odmah odjurila na pregled. Pa sam tako, nakon izostanka ciklusa, test za otkrivanje trudnoće uradila u junu, a odlazak na pregled bio je 1. jula. Ginekolog u Kliničkom centru mi je potvrdio trudnoću, uradio te neke prve analize i briseve i rekao da se javim svom ginekologu radi daljeg praćenja trudnoće. Lekar koji je i danas moj izabrani ginekolog me je dalje uputio u porodilište Betanija na ekspertni ultrazvuk. Naravno, rezulatati su bili dobri, ali je na dnu izveštaja pisalo onim debelim, kosim, podvučenim slovima da je obavezno da se uradi genetska konsultacija. Tada sam otišla kod svog ginekologa, dr Bore Vujasina, koji se kada je pogledao rezultate nasmejao i rekao: “Mogu sa tobom da pričam kao doktor, a mogu i kao prijatelj”. Naravno, odabrala sam onu drugu opciju, gde mi je doktor objasnio kada i zbog čega se radi genetska konsultacija, a moji rezultati nisu ukazivali na to da je potrebno da je radim, što sam videla i u knjizi koju mi je doktor pokazao. Objasnio mi je još dosta stvari vezanih za trudnoću, dao neke savete i tako je izgledao moj pregled kod mog ginekologa. S obzirom da ne živimo u istom mestu, redovno smo se čuli telefonom, viđali na predavanjima o “Zdravijem načinu života” i tako su u stvari izgledale moje “posete” ginekologu. U prevodu, posle odrađenog ekspertnog ultrazvuka, nisam više imala ni jedan ginekološki, odnosno ultrazvučni pregled, sve do sedmog meseca, kada mi je komisija za bolovanje tražila rezultate poslednjeg ultrazvuka. Tada sam otišla na ultrazvučni pregled, sve je bilo u redu, trudnoća normalno napredovala, a doktorica koja je obavljala pregled (koji je inače bio u Betaniji) je insistirala da potpišem da neću da radim onu “obaveznu genetsku konsultaciju”. Jer “ne bi mi to pisao da nije neophodno da se uradi”. Dakle, tokom trudnoće, imala sam tri ultrazvučna pregleda, urađene briseve na početku trudnoće i jednu analizu krvi i urina. Sve je naravno bilo u redu, trudnoća je protekla normalno, a tačno na onaj dan koji mi je doktor i rekao, rodila sam zdravu devojčicu. Pol deteta nisam htela da znam dokle god se nisam porodila. Porodila sam se prirodnim putem, bez ikakvih problema i to tako brzo, da je ginekolog koji treba da bude prisutan u sali tokom porođaja bio na ulaznim vratima (stavljao je rukavicu) kada je moja beba “izletela”. Naravno, tu su bile tri babice, a ime doktora ne znam, jer faktički nije ni bio tu. A sam tok moje trudnoće, odnosno način mog življenja izgledao je malo drugačije nego kod većine žena. Bilo je to ovako…

Tokom trudnoće, sve sam radila normalno, bez ikakvih prenemaganja i ustezanja, sve dokle god mi je prijalo. Na posao sam išla prva tri meseca trudnoće i onda sam otišla na trudničko bolovanje, jer zbog posla koji sam tada obavljala nisam mogla da izdržim da radim. Spavala sam na stomaku do četvrtog meseca i nije mi ništa smetalo. A jela sam kao i dok nisam zatrudnela. Sve u granicama normale, bez ikakvih preterivanja i prohteva. Nisam bila onaj tip trudnica koje baš sad moraju da pojedu to i to, niti sam ustajala noću da bih jela. Zapravo, tokom cele trudnoće nije mi se ništa ni jelo, a da pritom nisam imala neka strašne mučnine, niti mi se nešto gadilo. Pa sam tako u prva tri meseca izgubila 6kg i tu kilažu od 49kg imala do sedmog meseca trudnoće. Onda sam tek počela da dobijam na težini, a tada je i stomak počeo da mi raste, odnosno, da se malo više primećuje. Do porođaja sam se ugojila 10kg. I sve je to bilo u stomaku. S leđa se nije ni primećivalo da sam trudna, nigde se osim u stomaku nisam ugojila. Nakon porođaja sam izgubila 4kg, a ostatak i još malo više otišlo je vrlo brzo.

Nikakve lekove, vitamine, gvožđe, folne kiseline, baš, baš ništa nisam koristila u trudnoći. Prvo što sam onaj tip ljudi koji lekove izbegava i kad je bolestan, a drugo zato što mi je i moj ginekolog rekao, a i ja sama smatrala da mi to ništa nije potrebno. Pa u ostalom zar i jedan lek može imati više vitamina nego voće i povrće?! A ni nakon porođaja nisam ništa pila od onog sto je preporučeno kako bih imala što duže i što više mleka. Dete sam dojila punh 11 meseci. Do tad sam imala mleka.

A što se tiče ishrane… Pa, u početu sam jela sve kao i inače. Onda sam krenula na predavanja o zdravijem načinu života koje drži dr Boro Vujasin, a povremeno i njegovi saradnici i malo bolje razmislila o svemu tome što unosim u organizam. Inače sam malo probirljiva što se hrane tiče, ali sam oduvek bila onaj tip ljudi koji ne vole meso, ali ga mogu ponekad pojesti. Mesne prerađevine sam još u osnovnoj školi prestala da jedem. Voće uglavnom jedem svo, ali nisam jela baš sve vrste povrća. Jela sam i slatkiše, pa moglo bi se reći u malo većim količinama. Kafu nikad nisam pila, sav alkohol koji sam u životu probala bila su ona tri gutljaja vina na venčanju u crkvi, sokove sam pila kako gazirane, tako i ne gazirane, a cigarete i bilo kakve vrsta droga nikad u životu nisam probala. I sve je to tako išlo do početka petog meseca, kada mi je krenuo kamen u žuči. Tada sam malo više obratila pažnju na sve ono o čemu doktor priča na predavanjima i počela malo više da vodim računa o ishrani. Prvo sam izbacila slatkiše i kupovne sokove, čak ni čajeve nisam nešto pila, ali zato jesam vodu u (za mene do tad) većim količinama. Tačnije i dan danas je pijem oko 2.5l dnevno. I to uglavnom hladnu. Ne znam koliko je dobro piti je hladnu, ali kao takva mi najviše prija. Zatim, polako sam počela da izbacujem meso, a počela sam da tražim razne recepte za povrće koje nisam volela, kako bi mi se svidelo. I tako sam počela da ga jedem svo. Čak se i mom suprugu više sviđa kada vidi ručak od raznovrsnog povrća, ali bez mesa.

Od izlaska iz porodilišta, vodila sam posebno računa o tome šta jedem, kako bih svojoj bebi obezbedila što kvalitetnije mleko. Jela sam uglavnom dosta voća i povrća, supe i čorbe, prvenstveno zbog grčeva koje bebe dobijaju. Pa ih je tako moja beba imala samo 5 dana, a rekli su mi da je to pojava koja traje od 20-ak dana do 4 meseca. Međutim, nisam baš u potpunosti prešla na zdrav način ishrane, pa sam tako četiri meseca nakon porođaja imala jedan baš jači napad kamenja u žuči, završila u bolnici i tada su me operisali. Posle operacije rekli su mi da sad nemam više žučnu kesu i da mogu slobodno da jedem sve što god hoću. I od tada je većina obroka sadržavala samo povrće. Sa napunjena 4 meseca, počela sam bebi da pravim kašice od voća i povrća i nisam se pridržavala onog što mi je pedijatar govorio. Radila sam onako kako sam ja mislila da treba, davala joj da jede i pije ono što smatram zdravim i dobrim za nju. Čak ni kad je bolesna, ne trčim odmah u apoteku, već prvo pokušam da je izlečim prirodnim načinima. Čajevi od crnog luka i belog sleza za kašalj, zaslađenh sa medom, čarapice potopljene u komovicu za temperaturu, itd. A osim onih redovnih poseta pedijatru u savetovalištu, imala je svega tri odlaska kod lekara. A moja ćerka raste i razvija se sasvim normalno. A za svoj uzrast je veoma jaka i čvrsta, a takva je od kad se rodila. Ni jednog momenta nije bila metiljava beba kojoj mora da se pazi na vratić, držala ga je čvrsto od početka. I sad ona rečenica koju svaki roditelj kaže, moje dete je izuzetno pametno. I jeste. Ide u vrtić sa decom koja su starija od nje godinu dana i to baš zato što je na višem intelektualnom nivou od svojih vršnjaka sa kojima je bila pre u grupi. Vaspitačice je stalno hvale kako je dete koje sve razume i zna šta hoće i da to i objasni. A ima tek dve godine. Kažu da je jedna od retke dece kojoj ne treba ništa ponavljati, nego samo jednom reći. Jako je poslušna i sve brzo shvata. Dovoljno joj je jednom da vidi ili čuje nešto i sve pamti. Sve mora da bude na svom mestu, sve pod konac, da ni slučajno nešto ne stoji kako i gde ne treba. A, eto, mislim da to nije samo stvar genetike i kućnog vaspitanja, već i do tog zdravog načina života koji sam ja vodila tokom trudnoće i koji sam počela da primenjujem i kod nje. Ipak, ona svašta vidi i čuje od druge dece u vrtiću, pa opet radi po svom onako kako misli da treba. Kao što sam već i spomenula nisam u potpunosti prešla na zdrav način ishrane, a kad to kažem, mislim na to što ne jedem baš sve presno, nego i termički obrađujem povrće. Ponekad pojedem i meso i mlečni proizvod, a tako dajem i detetu. Međutim, ne dajem joj da jede slatkiše i grickalice. Nije da ih nikad nije probala, ali joj ih jako, jako retko kupujem, a i ona ih retko kad traži. Ponekad nešto i hoće, i to zalogaj-dva i to je sve. Dok na primer voće svakodnevno traži sama, jabuke pogotovo.

Danas, dok ovo pišem, imam 30 godina i svakog dana očekujem da se porodim. Trudnoću podnosim malo teže nego prvu. Ovog puta išla sam na samo jedan ginekološki pregled i to onaj ekspertni ultrazvuk u 12-oj nedelji. I sve je u redu. Pre toga sam samo radila test, izvadila krv i javila dr Vujasinu da sam trudna. Pol deteta ni ovaj put ne želim da znam dok se ne porodim. Ugojila sam se 12kg, stomak mi je veći nego u prvoj trudnoći, a isto mi osim stomaka ništa nije veće. Opet se s leđa ni ne primeti da sam trudna. Radim sve isto normalno, kao što sam i tokom prve trudnoće. Međutim, još uvek nisam prešla potpuno na zdravu ishranu, mislim samo na presnu hranu. Ali, ipak prelazak na obroke koji sadrže uglavnom samo voće i povrće je bio prvi korak mene i moje porodice ka zdravom načinu života i uspešno idemo ka sledećem.

LITERATURA
1.HRANA KOJA LEČI, Boro M. Vujasin, Zbornik Radova: III Multidisciplinarni Kongres Ishrana budućnosti sa međunarodnim učešćem, Zrenjanin-27.09-28.09.2013, Društvo za populacionu politiku „Breg“ Titel, Mala knjiga-Novi Sad, ISBN 978-86-915909-1-8, 140-144.
2. PUT ZA ZDRAV I SREĆAN ŽIVOT, Boro M. Vujasin, Zbornik Radova: III Multidisciplinarni Kongres Ishrana budućnosti sa međunarodnim učešćem, Zrenjanin-27.09-28.09.2013, Društvo za populacionu politiku „Breg“ Titel, Mala knjiga-Novi Sad, ISBN 978-86-915909-1-8, 29-31.
3.ŽELIŠ LI BITI ZDRAV? ZABORAVI KUHANJE! Helmut Wandmaker, Đakovo,2008, ISBN 978-953-208-296-8
4.ZDRAVLJE ZA SVE LJUDE, Ernst i Ingeborg Ginter, Beograd 1997, Narodma biblioteka Srbije, ID-57401868
5. Lično iskustvo

Tamara Vidanovic

HEALTHY LIFESTYLE, QUALITY PREGNANCY, SMART BABY
One of major goals for most women is to become mothers. Unfortunately, in the present time, many couples older as well as the younger, can not come into the role of parents. Once before, women did not even know they were pregnant, so they just gave birth all of a sudden. They usually gave birth to healthy children, but they did not care about what they eat or what physical work they were doing during pregnancy. And today… Today, pregnant woman are doing everything thay can exhaust their pregnancy to the end. They go to regular, frequent reviews, they do all the analyzes of everything and of course they drink all the necessary vitamins and other medicines that are attributed to pregnant women, in order to better maintain the pregnancy, but above all, that their child should be healthy and smart. And I think that the most of works what is doing is wrong… Key words: Pregnancy, nutrition.