Autor: Vlado P. Roksandić

ZDRAVLJE I SREĆA U SOPSTVENIM RUKAMA (LIČNO ISKUSTVO)

Vlado P. Roksandić
promoter ishrana budućnosti
Novi Sad, Republika Srbija

Sažetak rada:
Cilj rada jeste u ukazivanju istine da je put za zdravlje i sreću u sopstvenim rukama.
Metodologija rada se zasniva na proučavanju naučno-stručne literature, i sagledavanju ličnog iskustva.
Rezultati istraživanja pokazuju, da su mnogi, kao i ja, dodirnuli dno, i izgubili svaku nadu. Bilo im je svejedno šta će biti sa njima. Dijagnoza koju sam imao, ukazivala je na skori kraj na životnoj sceni. Kao zaljubljenik sporta i redovni rekreativac, mislio sam da nisam u nekoj rizičnoj grupi za nastanak bilo kakvog težeg oboljenja. Pored toga, posebno sam vrednovao domaću hranu i jela sa kašikom jer su decenijama do mene stizale informacije o superiornosti takve ishrane.
Danas znam, da sam najčešće bio u zabludi i da sam svoje telo zatrovao hranom i životnim navikama, do te mere, da je negde moralo puknuti. A puklo je tamo, na prostati. Sve se to dešavalo pre nepunih pet godina. Bio sam očajan. Nisam polagao nadu u bilo kakva očekivanja medicinskih metoda, jer sam se radeći u medicinskim ustanovama, nagledao razočaranih ljudi koji su ispoštovali sve lekarske tretmane i zauvek otišli, često ranije, nego da nisu ništa od tih tretmana radili.
Javio mi se čovek, sa kojim me pre nekoliko meseci upoznao zajednički prijatelj Srđan dok još nisam znao za bilo kakav zdravstveni problem. Reč je o čoveku, lekaru koji se izdvajao od ostalih. Pre mnogih kolega je shvatio da pored medicine postoji i nešto drugo. Nudio mi je istinu. Nisam mogao da verujem. Pričao je o moći prirode i njenih zakona. To me ohrabrilo. Govorio mi je o značaju i neophodnosti konzumiranja dovoljne količine žive vode. Pričao mi je o potrebi pravilnog načina disanja i napajanja ćelija kiseonikom. Približio mi je, negde zamrli, osećaj za veru i njen uticaj na zdravlje. Ljubav je istakao kao neophodan element za dobro funkcionisanje tela. Samo sam slušao, sve mi je bilo nekako prihvatljivo, ljudski. Ukazao mi je na potrebu za šetnjom, po mogućnosti bos, vežbanjem, izlaganju umilnim zracima sunca, naročito i najviše, nakon izlaska i neposredno pre zalaska. Mislio sam, pa to je divno, to je konačno nešto što me podseća na okruženje i prilike u kojima sam rođen. Poželeo sam opet da postanem dete, da se veselim lepoti prirode i životu bez histerije.
Već tada osetio sam da je lekoviti proces počeo, samo sam mislio šta je to još, a znao sam, da hoću i mogu sve. Primeniću, bez izuzetka sve. Pomenuo je detoksikaciju – čišćenje organizma. Došao je red i na ishranu. To je bila posebna novost. Kao iz sna pojavile su mi se misli iz ranog detinjstva kada sam najviše voleo tu sirovu hranu, predivno voće i neko povrće.
Nije propustio da mi kaže da se zbog degradacije zemljišta, načina đubrenja i zaštite voća i povrća umanjuju njihov kvalitet pa je potrebno uzimati proverene prirodne, biološki aktivne materije. Sve mi je rekao i sve sam prihvatio. Već tada sam znao, da sam uspeo.
Dani su prolazili, topili su se kilogrami, ponekad sa nekom manjom ili većom manifestacijom. Prva kontrola nakon tri meseca na programu, nije bilo poboljšanja. Nastavio sam dalje, sledeća kontrola, sada je prošlo već šest meseci. Isčekivanje, šta će biti, ali najveće oduševljenje je nastalo saznanjem, da se tumor tri puta smanjio. Potpuna pobeda i trijumf je stigao nakon osam i po meseci od početka programa. Tumora više nije bilo. To je pobeda. Sa ponosom pričam o snazi uma i vere, ljubavi i kako se promenom loših navika može uraditi sve ili gotovo sve, ali ne propuštajući ni trena, da se ne zakasni. Kako je bilo tada, pre četiri godine, tako je i danas i bolje. Sada sam pun samopouzdanja, živim život kako mi najviše prija.

ZAKLJUČAK: Kada се nađemo u nekом problemu koji nam životno ugrožava zdravlje, treba razmisliti i tražiti put za izlazak iz toga problema. Stare civilizacije imaju druga učenja o prirodnim isceljenjima. Mi najčešće na njih zaboravljamo ili ih zbog nedovoljnih saznanja izbegavamo. Njihove moći su u povratku prirodi i korišćenju njenih zakona.
Čovek mora naći načina da bude gospodar svih odluka koje se tiču njegovog zdravlja, života i opstanka, a shodno tome, ne birajući cenu, tražiti slobodno put za izbavljenje. Oni koji taj put nađu značajno poprave šanse za oporavak, dok svi ostali utonu u moru izgubljenih nada uz blagonaklonost zdravstvenog sistema.
Zato, svima na znanje, sirova ishrana, BAP, kvalitetna voda i vazduh, šetnje, masaže, pravilno vrednovanje vere i ljubavi, uticaji sunca, post, put je koji nudi realnu nadu. Kada više nije ostalo puno vremena, čovek se mora odlučiti po principu, uzmi ili ostavi.
Ključne reči: bolest, priroda, zdravlje, život

Rad:
Cilj rada jeste u ukazivanju istine da je put za zdravlje i sreću u sopstvenim rukama.
Metodologija rada se zasniva na proučavanju naučno-stručne literature, i sagledavanju ličnog iskustva.
Rezultati istraživanja pokazuju, da su mnogi, kao i ja, dodirnuli dno, i izgubili svaku nadu. Bilo im je svejedno šta će biti sa njima. Dijagnoza koju sam imao, ukazivala je na skori kraj na životnoj sceni.

Prežalio sam sebe u onih dvadeset minuta plača, kada sam nakon saopštenja lekara, a nalazom utvrđeno, kako je svih šest uzoraka biopsije pokazalo da je moj tumor maligan. Dugo sam razmišljao o zloj sudbini koja me zadesila. Kao zaljubljenik sporta i redovni rekreativac, mislio sam da nisam u nekoj rizičnoj grupi za nastanak bilo kakvoga težeg oboljenja. Pored toga, posebno sam vrednovao domaću hranu i jela sa kašikom jer su decenijama do mene stizale informacije o superiornosti takve ishrane.

Danas znam, da sam najčešće bio u zabludi i da sam svoje telo zatrovao hranom i životnim navikama, do te mere, da je negde moralo puknuti. A puklo je tamo, na prostati, gde lekari kažu da je to očekivano u 50 % slučajeva muškaraca kada prođu 45 godina. Ja sam imao 54 i to se u potpunosti uklapalo u lekarska očekivanja. Bio sam jedan od mnogih, koji u preostalom životu mora proći kroz radikalne medicinske metode i strepeti za preostalim danima, mesecima ili najduže kojoj godini nekvalitetnog života.

Sve se to dešavalo pre nepunih pet godina. Bio sam očajan. Nisam polagao nadu u bilo kakva očekivanja medicinskih metoda, jer sam se radeći u medicinskim ustanovama, nagledao razočaranih ljudi koji su ispoštovali sve lekarske tretmane i zauvek otišli, često ranije, nego da nisu ništa od tih tretmana radili.

Morao sam odoleti pritiscima porodice, prijatelja, kolega sa posla, a onda lekara koji su mi govorili kako grešim i gubim bespotrebno vreme i da bolest može samo uznapredovati.

Znao sam da mi svi to govore dobronamerno, bio sam okružen pažnjom, ljubavlju, ali sve to nije bilo utemeljeno na znanjima ili iskustvima. Kod jednih je bio prisutan strah za ishod, dok su stavovi lekara, uglavnom, zasnovani na uobičajenim principima primene zdravstvene nauke i preduzimanje radikalnih metoda, koje, po meni, nisu obećavale ozdravljenje. Za te metode lekari, najčešće, ne daju nikakve prognoze, a garancije, pogotovu.

Bio sam u stanju opšte rezigniranosti. Porodica me forsirala da radim pripremne preglede za operaciju, a ja sam neke uradio, druge izbegavao, tada još nisam znao zašto, možda zbog, već pomenute ravnodušnosti za ishod.

Kad se sretnu, duše se ne upoznaju, nego se prepoznaju. Najbolja informacija stigne sa strane, od koje sam najmanje mogao očekivati. Javio mi se čovek, sa kojim me pre nekoliko meseci upoznao zajednički prijatelj Srđan dok još nisam znao za bilo kakav zdravstveni problem.

Reč je o čoveku, lekaru koji se izdvajao od ostalih. Pre mnogih kolega je shvatio da pored medicine, ove naše, nametnute i ozakonjene, postoji i nešto drugo. Sećam se, ko danas, bio je tih, opušten, nenametljiv, ali siguran u ono šta govori. Nudio mi je istinu, nadu, a za uzvrat nije tražio ništa. Ovo nisam mogao da verujem. Konačno sam sreo nekoga ko ne liči ni na koga do sada, a priča rečima koje su privukle moju pažnju i koje sam upijao fotografski.

Bio je to dr Boro Vujasin, čovek koga, tada gotovo nisam poznavao, koji mi je ispričao priču koju sam prihvatio kao moju buduću orijentaciju i put u izbavljenje, a danas, prijatelj za sva vremena.

Pričao mi je ležerno, biranim rečima da ne povredi lekarsku etiku, a ipak da ukaže na zablude kojim je opsednut taj moćni medicinski aparat.

Nastavio je da mi priča o moći prirode i njenih zakona. To me ohrabrilo. Govorio mi je o značaju i neophodnosti konzumiranja dovoljne količine žive vode. Pričao mi je o potrebi pravilnog načina disanja i napajanja ćelija kiseonikom. Približio mi je, negde zamrli, osećaj za veru i njen uticaj na zdravlje. Ljubav je istakao kao neophodan element za dobro funkcionisanje tela. Samo sam slušao, sve mi je bilo nekako prihvatljivo, ljudski. Nastavio je, čini mi se, još opuštenije. Ukazao mi je na potrebu za šetnjom, po mogućnosti bos, vežbanjem, izlaganju umilnim zracima sunca, naročito i najviše, nakon izlaska i neposredno pre zalaska. Mislio sam, pa to je divno, to je konačno nešto što me podseća na okruženje i prilike u kojima sam rođen. Poželeo sam opet da postanem dete, da se veselim lepoti prirode i životu bez histerije. Slušao sam dalje, nizale su se misli, ali moja potreba da slušam bila je sve izraženija. Samo sam mislio, šta je sledeće. Koje su to još moći koje će me istrgnuti iz kandži zla. Izgubio sam osećaj za vreme, slušao bih tog pitomog čoveka večno.

Već tada osetio sam da je lekoviti proces počeo, samo sam mislio šta je to još, a znao sam, da hoću i mogu sve. Primeniću, bez izuzetka sve ono što mi ovaj čovek kaže. Pažljivo sam čekao nastavak priče. Nastavio je. Pomenuo je detoksikaciju – čišćenje organizma. Pa naravno, pomislio sam, ovo moje telo je zatrovano, treba ga hitno i detaljno očistiti. Došao je red i na ishranu. To je bila posebna novost. Rekao mi je da treba prestati sa starim lošim navikama, izbaciti iz prehrane najveći deo one hrane koju sam obožavao. Meso, mleko, jaja, naravno, i proizvode od istih, alkohol, gazirana pića, so, šećer, ma jednom rečju, sve ono što nije u prirodi naraslo. Govorio mi je i zašto, argumentovano. Pričao mi je o nesvarljivosti nekih namirnica, zakiseljavanju organizma, o stvaranju sluzi, gnoja. Onda mi se nametnulo pitanje, ali onako u sebi, a šta li je to ostalo što bi moglo biti moja hrana, a delotvorno za ozdravljenje. Ubrzo je stigao odgovor, Boro kao da je prepoznao moju, naglas neiskazanu znatiželju. Nastavio je. „Ne brini, ima toliko dobre ukusne hrane koja je celovita i najbolja hrana za ljudske ćelije, to je hrana koja je iskonski vezana za čoveka, a koju su ljudi vremenom zapostavili nadiranjem nametnutih artikala ishrane radi profita.“ Sirova ili presna, a Boro voli reći živa hrana, termički neobrađena, je hrana naših dalekih predaka iz vremena kada nije bilo ni lekara niti lekova. Rekao je zašto sirova, pomenuo je gubljenje enzima, vitamina, … kod termičke obrade. Navedenoj hrani ne treba nikakvih dodataka da bi bila ukusna i delotvorna. Pa i ovo mi je bilo lako i logički prihvatiti. Sve se uklapalo u moj način razmišljanja. Kao iz sna pojavile su mi se misli iz ranog detinjstva kada sam najviše voleo tu sirovu hranu, predivno voće i neko povrće. Voleo sam i orahe, lešnjake, za bademe i druge orašaste plodove nisam ni znao, ali sam siguran da bih i njih voleo. Voleo sam semenke bundeva, naravno voleo bi i druge semenke da su mi bile dostupne. Voleo sam i med, taj divni proizvod pčela radilica.

Odjedno sam saznao, kako su dobre klice i kako se prave, saznao sam da se gljive mogu jesti sirove. Sa setom sam se prisetio rodnog kraja i vremena kad sam rođen, gde je bilo samoniklih vrganja, pečurki i nekih drugih vrsta napretek. Pričao mi je o zabludama kako se ne sme jesti sirovi krompir, jer izaziva rast temperature. Nije propustio da mi kaže da se zbog degradacije zemljišta, načina đubrenja i zaštite voća i povrća umanjuju njihov kvalitet pa je potrebno uzimati proverene prirodne, biološki aktivne materije. Sve mi je rekao i sve sam prihvatio. Bio sam odjednom ushićen, srećan, da toliko lepih, delotvornih informacija imam skoncentrisanih na tacni. Boro je uočio moj optimizam. Samo sam čekao pitanje, „Vlado kada krećeš sa promenama?“ Kako sam se tada osećao, najradije bi pustio suzu radosnicu, onda, a i danas. Činilo mi se, da me ova priča podigla iz mrtvih. Već tada sam znao, da sam uspeo i sa ponosom odgovorio: “Prijatelju, ja sam upravo prihvatio sve tvoje preporuke”.

Proces je krenuo, moja interosovanja za svaki segment promena mi je zaokupirao um, samo sam tražio još, još više informacija i iskustava ljudi koji su već kroz sve to prošli u praksi. Nekad su me neki autori knjiga zaustavili za trenutak, naveli na razmišljanje, kolebala me je njihova kontradiktornost, ali i tada, mogu reći na vrućoj liniji, bio je dr Boro u svako doba dana i noći da se sa njim kosultujem. Posle razgovora nestajale su dileme, brzo sam učio. Lakše sam prepoznavao kvalitet primenjen u praksi, od populističkog naklapanja o raznim metodama koji sam zaobilazio da ne gubim vreme. Čitao sam i usvajao, svaki dan što je moguće više, nisam znao za meru. U jednom trenutku shvatio sam da sam preterao, zapostavio fizičku aktivnost.

Dani su prolazili, topili su se kilogrami, ponekad sa nekom manjom ili većom manifestacijom. Duže sam odolevao znatiželji da proverim stanje zdravlja i eventualnog ozdravljenja. Bojao sam se loših rezultata, a to me onda i snašlo. Prva kontrola nakon tri meseca na programu, nije bilo poboljšanja. Samo sam ja nekakvim svojim analizama i dijagramima, a više i željom, ukazivao da i pored loših rezultata, postoji nešto što bi moglo ukazati na optimizam. Porodica je bila zabrinuta, sklona prihvatanju medicinskih metoda, operacije. Dr Boro je ćutao, činilo mi se, da ni on ne bi bio protiv, ali je bio vidno zamišljen i zabrinut. Video sam da sam na novoj prekretnici gde moram pokazati snagu i odlučnost. Saopštio sam supruzi i kćerki, uz maksimalno poštovanje, rekao im da nastavljam ovaj program i da ću ubuduće slušati samo sebe i ljude koji u svemu ovome imaju veća i bolja iskustva ili znanja. Nakon toga sam se obratio Bori, onako oprezno, da ga ne povredim. Prijatelju, ti si mi dao informaciju, istinu, ulio optimizam, povratio veru u ozdravljenje, ali shvati, ovo je moj put, moja odluka, na kraju, moj život za koji sam najviše zainteresovan i odgovoran. Ti si moj prijatelj za sva vremena, ali oslobodi se odgovornost za moj, eventualno negativni ishod. Učinilo mi se da sam to morao reći, pa je i njemu bilo lakše.

Nastavio sam dalje, sledeća kontrola, sada je prošlo već šest meseci. Isčekivanje, šta će biti, ali najveće oduševljenje je nastalo saznanjem, da se tumor tri puta smanjio. To smo, sada već opušteni, onako timski, prihvatili kao fantastično prolazno vreme u trci za oporavak. Potpuna pobeda i trijumf je stigao nakon osam i po meseci od početka programa. Tumora više nije bilo. Kontrole sam radio kod moje drage prijatenjice, radiologa Živke. Verovao sam njenom nalazu, ali neki crv u meni je stvarao nemir, želeo sam te sjajne rezultate proveriti, radio sam to, onako krijući od svih više puta, na razlučitim mestima, ali sam se posle toga brže-bolje, hvalio mome pobedničkom timu da su rezultati tih kontrola identični onima prvo konstatovanima. To je pobeda. Čista kao suza. Sada sam već mogao zaključivati i imati svoje stavove i mišljenja. Sa ponosom pričam o snazi uma i vere, ljubavi i kako se promenom loših navika može uraditi sve ili gotovo sve, ali ne propuštajući ni trena, da se ne zakasni.

Kako je bilo tada, pre četiri godine, tako je i danas i bolje. Sada sam pun samopouzdanja, živim život kako mi najviše prija. Oslobodio sam se svih strahova i strepnji od ishoda. Povratio sam snagu, fizičku kondiciju, vratio se svojoj staroj, dugogodišnjoj ljubavi, rekreativnom fudbalu. Pomažem drugima sa zadovoljstvom. Kontaktiram svakodnevno sa ljudima koji su u zdravstvenim problemima. Pričam im ovu priču do u najsitniji detalj, zavisno od ljihove znatiželje. Mnogi, po meni nažalost, ne prepoznaju kod sebe moći da sve ovo prihvate i sprovedu, drugi prihvate delom, ređe u potpunosti, pa srazmerno tome uživaju u poboljšanjima zdravlja. Neki, kao moja draga prijatenjica Bilja A, prihvatila je sve što sam joj rekao, pa, konačno, srećna i zadovoljna, već treću godinu uživa u lepoti života bez zdravstvenih problema.

Pozivam one koje je medicina na neki način otpisala i okvalifikovala kao neizlečive. I oni imaju nadu, a nemaju šta izgubiti. Odlučnost, upornost i želja za životom mogu pobediti. Pozivam i sve druge, bili u problemu ili ne, da o ovome razmisle, a vrlo poželjno i prihvate promene za sebe, posebno mlade, da žive jedan bolji život bez stresova i bolesti.

ZAKLJUČAK: Kada се nađemo u nekом problemu koji nam životno ugrožava zdravlje, treba razmisliti i tražiti put za izlazak iz toga problema.

Redovna medicina, često nema rešenja za najveće probleme, ali pokušava da na pacijentu primenjuje određene metode, do poslednjeg trenutka njegovog života.

Pacijenti nekad nisu ni svesni stanja svoga zdravlja pa sve prihvataju, a te metode kojima su izloženi neće dovesti do ozdravljenja.

Stare civilizacije imaju druga učenja o prirodnim isceljenjima. Mi najčešće na njih zaboravljamo ili ih zbog nedovoljnih saznanja izbegavamo. Njihove moći su u povratku prirodi i korišćenju njenih zakona.

Ovaj program je nekad jako teško primeniti jer zaposleni ljudi ne mogu biti na bolovanju ako ne koriste zakonom protežirani zdravstveni sistem, bez obzira donosi li on rezultat ili ne. Ali čovek mora naći načina da bude gospodar svih odluka koje se tiču njegovog zdravlja, života i opstanka, a shodno tome, ne birajući cenu, tražiti slobodno put za izbavljenje. Oni koji taj put nađu značajno poprave šanse za oporavak, dok svi ostali utonu u moru izgubljenih nada uz blagonaklonost zdravstvenog sistema.

Zato, svima na znanje, sirova ishrana, kvalitetna voda i vazduh, šetnje, masaže, pravilno vrednovanje vere i ljubavi, uticaji sunca, post, put je koji nudi realnu nadu. Kada više nije ostalo puno vremena, čovek se mora odlučiti po principu, uzmi ili ostavi.

Literatura:
1. Lično iskustvo
2. Kalbom, Potpuno očišćenje od raka, ID Leo commerce Beograd, Beograd, 2007.
3. Dr.T. Simoncini, oncologist, CANCER IS A FUNGUS, A.Revolution in Tumor Therapy, Eoizioni Lampis
4. PUT ZA ZDRAV I SREĆAN ŽIVOT, Boro M. Vujasin, Zbornik Radova: III Multidisciplinarni Kongres Ishrana Budućnosti sa međunarodnim učešćem, Zrenjanin-27.09-28.09.2013, Društvo za populacionu politiku „Breg“ Titel, Mala knjiga-Novi Sad, ISBN 978-86-915909-1-8, 29-31.
5..Rudolf, Izlečenja raka, leukemije te drugih, naizgled neizlečivih bolesti, prirodnim sredstvima, Celje, 2005